Kako si mogao?

Kako si mogao?

Ako imate psa – pročitajte ovu priču…
Ako ste imali psa - pročitajte ovu priču…
Ako želite imati psa - pročitajte ovu priču...
Kako si mogao ?

Napisao Jim Willis, 2001.
Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavala te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim ižvakanim cipelama i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?", ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leda te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što si očekivao, jer si ti bio stalno zaposlen, ali na tome smo skupa radili. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu i kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo na dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobila samo kornet jer je, "sladoled štetan za pse" kako si ti to rekao), lješkarila sam beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kada ćeš doći kući. Polako počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri a više vremena si provodio i tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikad nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kuci ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije «ljubitelj pasa» - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili i kućici za pse.

Oh, kako sam ih željela voljeti, ali postala sam "zatočenik ljubavi".
Kako su odrastali, ja sam postajala njihova obitelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir – jer je tvoj dodir postao tako rijedak – i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba. Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijeniti temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sve novce koji su se trošili na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojem nije dozvoljeno držati kucne ljubimce. Donio si pravu odluku za sebe i svoju «obitelj», ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kada smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kada smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i na beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao «Znam da ćete joj pronaći krasan dom». Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za srednje-vječnog psa, cak i onog s papirima. Morao si otrgnuti moju ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo «Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!» A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam na to kakvu je poduku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom moju ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao iz poštovati na poslu, a sada sam i ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospode rekle su mi da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi ništa učinio da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako si mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već davno izgubila apetit. Isprva, kad god je netko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti – da si se predomislio – da je ovo sve samo ružan san.... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasiti. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati s živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam sa u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujući tihe sobe.

Stavila me na stol, počešala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila povez oko moje prednje šape dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije toliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kada sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala "Kako možeš?" Možda zato što razumije moje pseći govor, rekla mi je "Oprosti". Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi – mjesto ljubavi i svijetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?", nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, mog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti!

Poruka autora:
Ukoliko je "Kako si mogao" izazvala suze u vašim očima, kao što ih je i meni izazvala dok sam je pisao, to je zbog toga jer ona sadržava priče milijuna nečijih ljubimaca koji svake godine umiru u američkim i kanadskim azilima za životinje. Slobodno proslijedite ovaj esej u nekomercijalne svrhe, pod uvjetom da je naveden autor ovog teksta sa pravima na umnožavanje.
Molim vas da tekst iskoristite u svrhu edukacije, na svojim Internet stranicama, biltenima ili na oglasnoj ploči veterinara ili azila za životinje. Recite javnosti da je usvajanje ljubimaca važna odluka i to odluka za čitav život, da životinje zaslužuju našu ljubav i brigu, da je pronalaženje drugog prikladnog doma za vašu životinju vaša odgovornost te da bilo koje društvo ili pokret za dobrobit životinja može pružiti dobar savjet i da je svaki život dragocjen. Molim vas da i vi sudjelujete u zaustavljanju ubijanja, te da podržite sve kampanje sterilizacije kako bi se spriječio nastanak neželjenih životinja.

Ovdje se samo osobe bez imalo srca
ne mogu rasplakat....
Ovo je pre tužno, a tajna je u tome, šta
je to itina i to se događa....

znam da se događa i to je pre strasno

Vlasnici su krivi za sve to...
ja bih njih uspavala

krovi??? ae dobro...